eardur

stajao je i tupo buljio u neko udaljeno stablo kojem nije raspoznavao listove. stezao je oči i pokušavao razaznati vrstu. to ga je mučilo. nabrajao je najčešće dalmatinske vrste, bezglasno mumljao. sunce je bilo visoko na nebu. izmaglica se dizala iznad ceste, tvoreći mala zrcala koja su iskrivljeno reflektirala bijele oblake. nije bilo povjetarca. svaku nit košulje osjećao je na slijepljenom tijelu. činilo mu se da čuje nju da ga doziva pa je brzo okrenuo glavu. zvuk se nije ponovio. bilo je neprirodno vruće za peti mjesec. dahtao je. spustio je pogled na svoje dlanove. kapi znoja i

sutra će sve mirisati na jučer. i ja neću biti spremna. sunce koje izniđe iz mokre zemlje neće me ogrijati. zajedno s mjesecom tonuti ću u slijepe dubine. nijema kao stijena a temelj ničemu. ptice su moje oči. i čujem da si i ti negdje slomljena i da tvoje krhotine negdje sakupljaju nepoznati ljudi. i ne znaju te sastaviti. ta kako bi i mogli kad te ne znaju. rijetki su oni kojima si otkrivala svoje fine mehanizme, svoje kotačiće i sanje. rijetki su oni koji su uspjeli zaviriti u tebe. proniknuti tu tvrdu ljušturu i vidjeti biser. ono što me brine jest da li bi i ja pod ti